Novi osvrt na staru temu – susret arhitektonskog novog i starog – mogao bi započeti utvrđivanjem (starog) polazišta; platforme, naime, oko koje je konsenzus, čini se, postignut. “Sve je arhitektura” i “Svaka arhitektura je interpolacija” znani su i ambiciozni konceptualni međaši koji samu temu, baš kao i njezinu raspravu, ne čine nimalo jednostavnom. Svaka nova prostorna gesta, drugim riječima, upis je u već postojeći tekst, u bremeniti prostorni palimpsest – bio on prirodni krajolik, kulturni krajolik, struktura grada, kulturna sredina, urbana cjelina ili arhitektura – što svaki takav novi sloj nužno pretvara u svojevrsni “odgovor”. Kompleksnost pak tog razgovora – zahtjevnost pitanja baš kao i težina odgovora – sustavno potiču nizove njegova teorijskog promišljanja. U mjerilu arhitekture i urbane strukture tako su precizno razrađene brojne varijante mogućih kategorija odgovora, ispunjajući lepezu razapetu između pôlova faksimila i novuma. Ovisno o konkretnim povijesnim slučajevima i njihovim specifičnim vrijednostima, značenjima i zahtjevima, pomno će se i znanstveno utemeljeno birati između metoda sanacije, adaptacije, rekonstrukcije, faksimila, pa potom postupaka prilagođavanja, naglašavanja ili odmicanja, te niza drugih dokumentiranih i obrađenih pristupa. Generalno pak uzevši, po pitanju nastupa novog u okvir postojećeg i starog, nakon tek manjih inicijalnih prijepora i preokreta, postignuto je uvjerljivo slaganje: ulazeće novo trebalo bi na pitanje zatečenog starog odgovoriti – legitimno i suvereno, jasno i samouvjereno – svojim vlastitim jezikom, jezikom vlastitoga doba.
Čim smo na terenu pitanja i odgovora, međutim, pa pritom još i srazu dvaju vremenski udaljenih jezika, nužno se, u priželjkivanju uspješnog ishoda, nameće problem istinskog razumijevanja: da li je pitanje uistinu dobro shvaćeno i protumačeno, te je li odgovor uistinu dovoljno primjeren i jasan? To pak pokreće niz daljnjih priželjkivanih svojstava takvog transhistorijskog i transkulturalnog razgovora: da je veza novog i starog istinski uspostavljena; da je pokrenuta kvalitetna recipročna diskusija; da je ta hipotetska rasprava brižno uravnotežena i dobro moderirana, a njena logika uspješno održana; da ni jedna strana nije pretiha, šutljiva ili pak nepristojno nadglasana; da su mišljenja jasno prepoznata i izražena; te da je konačno iz tog kompleksnog susreta proizišla neočekivana, višestruka i monološki nepostiziva kvaliteta. Prevedeno na jezik arhitekture, riječ bi tu bila o: registriranju i usklađivanju mjerila i dimenzija; očitavanju i uvažavanju postojećih visina i gabarita; koordiniranju međusobnih kontura i proporcija; prepoznavanju i poštivanju generalnog arhitektonskog i urbanog karaktera; odabiru i uporabi primjerenih formalnih i konstruktivnih elemenata; harmoniziranju horizontalnih i vertikalnih ritmova i ujednačavanju gustoće i kontrapunkta elemenata; sinkronizaciji materijala i boja, i čitavog niza drugih čimbenika sve do aklamativno prihvaćene scarpijanske distinkcije novih i starih slojeva.
Ova iskustva iz kulture razgovora upućuju, zapravo, na imperativ dobrog slušanja: na obavezu provođenja faze kreativne analize prije faze samog stvaranja, koja zauzvrat određuje elemente i pravila samog projektantskog djelovanja. Drugim riječima, jednom kad započne faza projektiranja, arhitekt više nije potpuno “slobodan”, nego vezan nalazima vlastitog istraživanja. Rafiniranost pak i složenost te obvezujuće analitičke “faze stvaranja prije samog stvaranja”, kao i raznolikost i neponovljivost njenih ishoda i rezultata, donekle podriva mogućnost opstanka neke apriorno postavljene teorije mogućih načina interveniranja i unaprijed definiranog seta uporabivih postupaka i alata. Analitička faza ovdje zapravo sugerira da – ma kako očigledno to zvučalo – u ovako osjetljivim zadacima naprosto nema univerzalnih pravila, nema gotovih i promptno primjenjivih recepata, da je svaki slučaj različit i da svaki zahtijeva analogno različite modalitete pristupa i promišljanja.
Ovako poljuljanoj sigurnosti teorije udarac je potom zadan i iz one druge, rasne stvaralačke faze, čije iskustvo neosporno potvrđuje da, uza svo poštovanje prema opravdanim teorijskim naporima, ovdje uspjeh, u konačnici, ipak ovisi o sluhu, senzibilitetu, talentu, kreativnom dometu i intuiciji arhitekta; da kreativni proces naprosto ne može biti zamijenjen nikakvim apriornim protokolima i postupcima; da utvrđeni uvjeti i pravila nisu garancija interpolacijskog uspjeha, pa čak i da se nerijetko upravo njihovim prekoračenjima dolazi do najboljih i najskladnijih rješenja. Dolaskom na scenu neuhvatljive a uvjerljive projektantske intuicije tako smo donekle izgurani iz pouzdanog terena teorije i ostali bez uporišta sigurne rasprave.
No, više od teorijskog utemeljenja pojedinih postupaka i protokola ove fine kontekstualne igre, u novije su vrijeme njeni temelji napadnuti još i puno supstancijalnije, dovodeći u pitanje i samu njenu poantu i smisao. Promijenjeno poimanje grada, naime, što ga diktira nova životna situacija, registrirajući grad više kao dinamični “prostor struja” – prostor nezaustavljivog protoka kapitala, valuta, roba, dobara, informacija, i drugih komponenata slobodnoga tržišta – s markantnom indiferentnošću prema pitanjima inkorporiranja, relativizira kao istinski bitna i sva naša dosadašnja kontekstualna razmatranja.1 Pitanja konteksta, uklapanja, vizualnog i fizičkog slaganja novoj će se optici, koja sebi prisvaja ekskluzivitet uvida u samu esenciju suvremenog stanja, prikazati kao bespomoćno nekonsekventna i marginalna. Izazovnim i zanimljivim odjednom će se pokazati promatrati grad ne kao kompaktno i koherentno fizičko tkanje, nego kao tek “puko koegzistiranje” – kao “niz odnosa među objektima koji gotovo nikad nisu artikulirani u vizualnom i formalnom smislu, nisu više definirani arhitektonskim vezama”, što istodobno upućuje na urbane odnose koji nisu temeljeni na vizualnim kontinuitetima, nego na “prekidima, nepovezanostima, komplementarnostima, kontrastu, rupturama”.2
Bez preranog negodovanja zbog uznemirujućih posljedica takvog artificijelnog “posturbanog” stanja, koje radikalno podriva sva naša iskustva tradicionalnog, povijesnog grada, pa i ustežući se – zasad – od kritika ovih alarmantnih projekcija te zauzimanja rezolutnog obrambenog odmaka, korisnijim se ovdje čini promotriti što ta nova zapažanja mogu značiti za naše razumijevanje “urbanog identiteta” i “karaktera” grada. Kako ta zapažanja mogu proširiti i obogatiti naše tumačenje i shvaćanje tih ugroženih kategorija? Drugim riječima: osim u uobičajenom, formalnom smislu – u dimenzijama urbanih i arhitektonskih oblika, obrisa, odnosa i struktura – može li se identitet grada i njegovih pojedinih urbanih cjelina održati u nekim drugim, podjednako važnim i vitalnim vidovima? I kako, konačno, u toj reviziji pojma identiteta može eventualno pripomoći naše dosad razmatrano iskustvo dijaloga? Pa pritom još i onog između novog i starog?
Premda je naoko možda nejasno što u pogledu spašavanja ugroženog jediničnog identiteta može značiti uvođenje drugoga, podsjetiti ovdje valja da, suprotno od uobičajenih poimanja identiteta kao nečeg solidnog, čvrstog, samodefinirajućeg i sebi identičnog, što izvire iz nutrine izoliranog jediničnog entiteta, istinski se identitet kali i formira, te uvijek iznova konstruira kao dinamična i nestabilna kategorija tek u dijalogu s drugim, u susretu s oprečnim – u izmjeni, razlici, dijalogu i kontaktu. Drugo i strano, različito, pa čak i oprečno time postaju dobrodošle platforme neophodne u intenzivnim refleksivnim procesima samospoznaje. Pa isto kao što se kvalitetno novo – u našem dosad razmatranom susretu – moglo istinski definirati tek kreativnim odbijanjem od ravnine zatečenog starog, tako se ova refleksivna, dijaloška logika koja se u sferi forme potvrdila kao operativna i efikasna, možda može – u eri poljuljane relevantnosti fizičkog aspekta konteksta – povući dublje od razine elaborirane morfološke gimnastike i s dobitkom primijeniti u nekoj drugoj, sada intrigantnijoj razini.
Drugim riječima, a ostajući i dalje na terenu dijaloga: da li se takav produktivni razgovor može s pitanja forme preusmjeriti, na primjer, na pitanja sadržaja, čime se diskusija s pitanja “kako” preusmjerava na pitanje “što”. Pa ako se ključ identiteta grada ili njegove pojedine cjeline možda zaista ne krije (isključivo) u urbanoj formi i strukturi, možda se tada za njegovim drugim vitalnim aspektima može tragati u sferi urbanih praksi, sadržaja, gradskih rituala? Upravo onih kategorija koje dosad diskutirane forme ispunjaju i oživotvoruju, koje im “daju život” i o opstojanju kojih bi se tada moglo razmišljati u naporu očuvanja ugrožene kategorije urbanog identiteta?
Bilo kako bilo, čak i s ovako promijenjenom “temom razgovora”, sama forma dijaloga za dobrobit bi ishoda trebala ostati sačuvana. Jer isto kao što je dijaloško su-postavljanje bilo dobrodošlo za nastajanje samosvjesne nove forme (koja tek na prihvaćeni izazov staroga dosiže svoje istinske potencijale), tako su ta kreativna sučeljavanja (pa i ona na liniji “novo-staro”) presudna za kristalizaciju stvari na nivou sadržaja. Dopuštena su ovdje, dapače – a sve u svrhu generiranja neke nove, robusne i održive dimenzije identiteta – i ona “transgresivna” dijaloška sučeljavanja: ona forme i sadržaja. Ali više od stvari koje bi nam određena forma htjela pričati a propos u sebi udomljenog sadržaja, ovdje nas zanima što određena forma čini u smislu sadržaja koji u sebi potiče i uspostavlja. Kako određena arhitektonska forma omogućuje određene životne prakse i korištenja? Kako ona formom prostora potiče i priziva željene forme života?
Time arhitekturu, u našem teorijskom promišljanju, od inicijalne pojačane koncentracije na površinu, nužno rehabilitiramo u čitavom inkluzivnom prostornom okviru, što nju samu portretira kao odgovorni “okvir života”, a samog arhitekta kao projektanta različitih životnih programa i scenarija.
S mišlju na taj krajnji efekt svojih prostornih odluka arhitekt tada – u istraživanju raznih lica i aspekata identiteta – nužno postavlja i treće konzekventno pitanje. Nakon dijaloški istraženog pitanja “kako” (u želji brušenja najprimjerenije forme), pa istim pristupom propitanog pitanja “što” (u naporu poticanja željenog sadržaja), kao neizbježno se nameće i pitanje – “zašto”. “Zašto”, naime, propituje ne samo na koji način određena prostorna forma potiče određenu aktivnost koju u sebi obuhvaća nego se pita koji bi to sadržaj i zašto zapravo trebao biti? Koji oblik života? Drugim riječima: na koji način mislimo da bi danas bilo dobro živjeti? U kakve modalitete aktivnosti je danas korisno usmjeravati? Koje vrijednosti danas promovirati? I kako bi to sve arhitektonski okvir mogao ostvariti?
Zanimljivo u vezi ovog posljednjeg pitanja, a u okviru naslovljene teme, je dragocjeni uvid da se odgovori čak i na ova pitanja – usmjeravanja i orijentiranja arhitekturi povjerenog života – mogu dokučiti upravo kroz višestruko koristan dijalog novog i starog. Jer povijesne se primjere, prema kojima se nova arhitektura formira, može promatrati i kroz aspekt njihovih vlastitih ambicija u usmjeravanju života pripadajućeg im vremena. Analiza u tom slučaju istražuje sljedeća pitanja: Koje je potencijale svog prostornog medija u tom smislu povijesna struktura koristila? Kojem ih je cilju, unutar problema svoga vremena, posvetila? Te koliko je u tom pogledu bila uspješna i koje je efekte na planu aktualnog života stvarno polučila?
Uspješnost i kvaliteta interpoliranog “odgovora” na tako shvaćeno “pitanje” od strane povijesnog okvira ne bi se tada mjerila postignutom ravnotežom i skladom formalnih elemenata, nego podjednako snažnom ambicijom i angažmanom u zadaći orijentiranja pripadajućih im društvenih sredina. Uspješnost obiju arhitektonskih okvira, drugim riječima, bila bi – da posudimo kriterij od Nietzschea – “odmjerena s obzirom na vrijednost za život”3 njihovih odnosnih povijesnih situacija, a uspješnost njihova transhistorijskog dijaloga prema ekvivalentno ostvarenim efektima kao odgovornim “okvirima života”.
Da je novo u tom smislu zaista moglo imati uzor i izazov u starome, to jest da je arhitektura zaista vjerovala u tako konsekventne potencijale svoga medija i upravo ga na taj način i promišljala i prakticirala, posvjedočit će ovdje tek dva općepoznata primjera iz recentnije arhitektonske povijesti. Po pitanju primarne zadaće arhitekture Loos je tako ustvrdio: “Prvenstveni problem trebao bi biti jasno izraziti trodimenzionalni karakter arhitekture, i to na taj način da korisnicima građevine bude omogućeno da uspješno žive kulturni život svoje generacije”4. Briga za uspješni život generacije rukovodila ga je tada u promišljanju nove arhitekture i nastojanju da stvara “građevine u kojima se moderni život može prirodno razvijati.”5 U službi pak svojih društvenih utopija i utopijskih aspiracija svog socijalno senzibilnog doba, a ponovno u vjeri da je upravo arhitektura pravo sredstvo do tog ambicioznog cilja, Le Corbusier će porukom “Arhitektura ili revolucija” postaviti kako dijagnozu (društvenog) problema tako i indikaciju mogućeg (arhitektonskog) lijeka, te svojim prostornim medijem istinski pokušati spriječiti prognozirana društvena previranja.6
Na ovakve izazove povijesnih primjera i manifestacije vjere u potencijale vlastitoga medija užurbana recentna produkcija kao da nema podjednako uvjerljivih odgovora. Bilo zbog rezignacije uslijed neuspjeha pojedinih povijesnih slučajeva, bilo zbog težine i kompleksnosti samoga suvremenog stanja, na ovoj razini razgovora očekivana ravnoteža ne biva uspješno uspostavljena. Dominantne tendencije recentne arhitektonske produkcije manifestiraju, dapače, markantnu nezainteresiranost za pitanje “zašto” suvremenog života. Kao da onaj turbulentni “prostor struja” u kome se ocrtava današnja urbana, društvena, ekonomska i kulturna situacija, postaje s jedne strane previše zahtjevan, a s druge toliko neodoljivo privlačan, da arhitektura u njega naprosto tek oduševljeno uranja i u njemu pragmatično operira ne bi li se pokazala kao relevantna i efikasna društvena praksa, a da se pritom ne zapita o pravom smjeru i ishodu tih strujanja. Kao da dinamične pojave kasnog kapitalizma i uzbudljivi procesi globalnog tržišta predstavljaju toliki izazov i fiksaciju, da arhitekturi dostaje, pa čak je potpuno i iscrpljuje, već i samo operativno opstojanje u njihovim nepredvidivim zahtjevima i mijenama. Ambicije nekog angažiranog napora koji bi aktualnu situaciju pokušao ne samo objektivno sagledati i u njoj oportunistički preživjeti nego i kritički djelovati u smislu eventualnog kanaliziranja tog kaotičnog tijeka, i makar asimptotskog približavanja projekciji željenih društvenih promjena, sada evidentno izostaju, pa čak bivaju, kao nemoguće i naivne, rezolutno odbačene. U novom “prostoru struja” arhitektura je, očito, krenula – “niz struju”.
Anything goes time postaje nova kurentna deviza, što epohu ostavlja, sve očitije, na vjetrometini paralizirajućeg relativizma. Suprotno od paralize, međutim, neke od recentnih arhitektonskih praksi pokazuju znakove naglašena vitaliteta: s entuzijazmom ulaze u to šaroliko, vrijednošću izjednačeno polje, potaknute novoizborenom slobodom od zauzimanja bilo kakvih ideoloških pozicija i donošenja vrijednosnoga suda, a s već otprije posjedujućom ispričnicom za oglušivanje na pitanja neposrednog konteksta. Oslobođena, dakle, od brojnih dotad obvezujućih spona, arhitektura ovog postutopijskog pragmatizma s novim se žarom posvećuje sagledavanju eksternih sila i utjecaja koji – viđeni kroz prizmu nove profesionalne efikasnosti – moraju kao takvi biti naprosto prihvaćeni i tek sretno akomodirani.
Time započinje sistematsko istraživanje zatečene stvarnosti putem niza analitičkih alata – dijagrama, grafikona, karata, mapa, tabela – redom nužnih sredstava za organiziranje nepregledne mase prikupljenih podataka, a koji zauzvrat pretendiraju predstavljati suštu esenciju novih složenih procesa. Sistematskom pak daljnjom idealizacijom dobivenih dijagrama pragmatični će realisti, umjesto do srži procesa stvarnosti, prečicom pristići do začudne, apsurdne nove forme, te pod geslom “ekstremne realnosti” zapravo uživati u novim kraljevstvima ekstremne, hiperrealistične dekorativnosti. Pseudoznanstvenim, “nesentimentalnim” i “hrabrim” deriviranjem arhitektonske forme direktno iz forme dijagrama, uz namjerno izuzeće svake subjektivne autorske agencije, zapravo dolazi do utrnuća projektantskog procesa kakvog smo ga znali i njegove supstitucije nizom surogatnih operacija.
Uljuljkana u sliku o vlastitoj profesionalnoj operativnosti, nova arhitektura tako tendira misliti o sebi lošije nego to zapravo zaslužuje, udaljujući se miljama od svoje tafurijanske prethodnice koja je uporno odbijala tek puko prihvatiti uvjete stanja kakvog ga je zatekla. Podjednako krećući iz srži sagledane stvarnosti, kritička je arhitektura nekada, pa čak i svjesna vlastitih zamki i ograničenja, još uvijek imala vjeru i volju angažirano djelovati u tom kompleksnom polju: autonomno promisliti novu formu, tom formom odgovoriti na pitanja šireg urbanog okvira, te tom istom agencijom – arhitektonskim, prostornim okvirom – pokušati utjecati na transformiranje sveukupne zatečene sredine, s dubokim uvjerenjem da može ponuditi nešto bolje na nivou čitave zajednice.7
Trezvene pak realiste novoga doba – podsjećajući ih na neiskorištene potencijale njihove prostorne discipline – vrijedi ujedno podsjetiti i na prečesto zaboravljanu činjenicu da je ta ista “stvarnost”, u koju nova generacija tako entuzijastično uranja, zapravo puno manje stvarna nego što se to isprva pričinja; da stvarnost, naime, nije nešto fiksno, čvrsto i nepromjenjivo, što nam kao takvo prethodi i u što nam naprosto preostaje ući i bez ostatka prihvatiti, već je to osjetljivi dinamični entitet koji mi sami, našim vlastitim aktivnostima i svakodnevnim praktičnim odnošenjima (pa, između ostalog, i prostornim i arhitektonskim odlukama), pomažemo konstruirati i graditi. Konstruirati i graditi, pa ako treba i korigirati i mijenjati.
U svakom slučaju, odbijanjem uspostavljanja podjednako intenzivnog odgovora na ovoj razini transhistorijskog razgovora suvremena epoha nije puno profitirala. Doduše, nije da jedna vrsta intenzivnog dijaloga ovdje nije bila uspostavljena: s neskrivenim je interesom prakticirana komunikacija nove arhitekture i njezina vlastita, novog vremena. Tek nije posve sigurno je li to novo vrijeme bilo istinski do kraja saslušano, u svim njegovim potrebama i zahtjevima, ili su pojedine njegove istinske manifestacije promptno iskorištene za dosizanje nove estetičke kategorije. Jer, diskusija problema akutne dezorijentacije današnjega doba, u pogledu njegova smisla i usmjerenja, evidentno je izostala. I tako je izostao i sukladni poticaj povijesnog iskustva, koje na podjednako kaotično stanje vlastitoga doba još uvijek ima hrabrosti riskirati i pokušati s uvjerenjem reći: Ovako bi bilo dobro živjeti! I onda ponuditi arhitektonski okvir koji bi upravo takav život mogao i omogućiti.
...
Ono što nas u ovim mnogostrukim dijaloškim odnosima još posebno zanima je pitanje što to iskustvo razgovora može značiti za naš specifični, hrvatski spektar problema i izazova. Kako hrvatska arhitektonska kultura iskorištava potencijale kulture dijaloga?
Kao specifična niša u struji globalnih zbivanja, djelomično još izuzeta iz njenih najjačih tokova, ali kojima se s neskrivenom znatiželjom ubrzano otvara, Hrvatska je zapravo u prilici profitirati iz zanimljive pozicije na periferiji. Njezina pak arhitektonska scena nerijetko se u tom koketiranju poigrava promptno preuzetim novim formama – arhitektonskim označiteljima novih globalnih procesa – prije nego što su ti isti procesi do nas uopće istinski stigli, kao da njihov sadržaj želi unaprijed pripremljenim formama ubrzano prizvati. Bolje od takvog neopravdanog prisvajanja i neselektivnog otvaranja nudi se, ponovno, korisna vještina pregovaranja i sjajna mogućnost koju Hrvatska ima da, paradoksalno, upravo zbog distance i odgađanja, svoj položaj (naizgled) gubitka i kašnjenja preokrene u poziciju prednosti i dobitka.
Pa ako je cijela dosadašnja rasprava pokušala istražiti prednosti razgovora i to prvenstveno prednosti uspješnog i ujednačenog povijesnog dijaloga, tada se kao argumenti novih pregovora i kao platforma na koju se recentna hrvatska arhitektonska scena s opravdanjem oslanja u generiranju svojih odgovora može predložiti upravo njena snažna arhitektonska povijest i tradicija.
Arhitektonska se baština nudi tada na korištenje u više smisla i načina. Na primjer, iskustvo povijesnih gradova. Sama činjenica vitalnih povijesnih gradova, s gusto satkanim prostorno-vremenskim tkivom i brižno sinkroniziranim slojevima stoljetne urbane kulture, naprosto ne dopušta njihovo puko prepuštanje indiferentnim posturbanim tokovima i rastakanje na anemični “prostor struja”. Diskonekcija, ruptura, diskontinuiteti, fragmentacija, prekidi i monološka arogancija duboko su i sržno kontradiktorni ovdašnjoj kulturi urbanih konekcija, prilagođavanja, kontinuiteta, usklađivanja i nastavljanja. Ta pak urbana tradicija svoje baštinike obvezuje i poziva da naslijeđene fine mehanizme – mehanizme stvaranja kontrolirane i kontekstualno obzirne forme, formom potaknutih životnih sadržaja te njima zauzvrat polučujućim opravdanim novim oblicima – s dobitkom koristi i opravdano dalje nastavlja. Time taj sam živi proces i od povijesti naslijeđena logika ponašanja (a ne tek lijepa kolekcija arhiviranih urbanih oblika) postaju ona dinamična platforma na koju se oslanja konstrukcija urbanog identiteta. Urbani identitet otkriva se u logici ponašanja, a ne u pojedinim izoliranim formama. I onda upravo njegova različitost od onog neutralnog, istovjetnog i indiferentnog “prostora struja” (a ne njihovo poistovjećivanje) postaje faktor preživljavanja dimenzije identiteta u homogenizirajućem polju globalnih uvjeta. Što nadalje afirmira upravo arhitekturu i urbanu kulturu kao jedne od istinski pouzdanih nositelja cjelokupnog društvenog i nacionalnog identiteta, oko čije se akutne ugroženosti vodi tako žustra i nesmiljena diskusija.
No, ono što zaista ohrabruje u smislu određenog znanja i usvojenih dobrih navika je spoznaja da hrvatska arhitektonska scena posjeduje ne samo vrijednu i inspirativnu povijest kojom pozvano započinje te plodonosne razgovore nego i čitavu tradiciju i kulturu vođenja takvog dijaloga i učenja iz njegovih slojeva i procesa. Hrvatska arhitektura, drugim riječima, posjeduje već propitan niz pouzdanih protokola u odvijanju zahtjevnih transhistorijskih razgovora, potvrđenih nizovima uvjerljivih interpolacijskih rezultata.
U pogledu protokola Šegvić je sažeto upozorio na glavne linije njihova razvoja, postavljajući trijadu: “kulturno naslijeđe”, “autohtoni ambijent”, “zahtjevi suvremenosti”. Iz nje se mogu iščitati dva smjera i načina učenja iz povijesti, oba kao zalog istinske pripadnosti sadašnjosti. “Kulturno naslijeđe” sugeriralo bi dijakronijski smjer učenja. Šegvić bi ga slikovito predstavio tvrdnjom: “Povijest je jedina kvalificirana metoda za shvaćanje arhitekture”.8 A njegovu bi logiku zorno opisao vlastitim primjerom: “I tu je sada tajna koju je meni prenio Albini, a njemu ju je kazao Kovačić, a do ovoga je opet došla od Felbingera i još od prije, a ja ću vama, a vi nekome dalje.”9 Na taj način, destilirajući iz povijesti tek koordinate razvoja, linije i logiku procesa, i uvjetovanosti njegovih nužnih modifikacija, povijest postaje stvaralačka i živa kategorija koja uspostavlja kontinuitet do današnjeg dana i time – tek naoko paradoksalno – i pojedine najavangardnije primjere otkriva kao krajnje ishode tradicije, a ne kao diskontinuirane revolucionarne pomake. Upravo je takve “održive” linije i nizove, kao garancije kontinuiteta i kvalitete Šegvić izvlačio iz povijesti za dobrobit i korist hrvatske suvremene arhitektonske scene.
“Autohtonost ambijenta” upućuje na drugi, sinkronijski smjer učenja. On upozorava na obvezu uklapanja, usklađivanja, interpoliranja, poštivanja zatečenog urbanog okvira i odgovora na očitani karakter ambijenta. Ponovo povijesno (i lokalno) dobivena lekcija: lekcija Splita, Dubrovnika, Zadra; lekcija kompaktne “kuće-grada” – gdje odluke u jednom mjerilu nužno povlače implikacije u drugom i navode da se oba mjerila nužno simultano sagledavaju. “Dubrovačka arhitektura” – baš kao i ona ostalih kompaktnih jadranskih, mediteranskih gradova – “proizlazi iz urbanističke formacije”, “formalni principi i odluke proizlaze iz urbanog konteksta i okvira” – iz čega se razvija znana “urbo-arhitektonska metoda”.10 Kao naslijeđena i poviješću opravdana, a ne tek zadana ili apriorno odabrana, potvrđuje se ta metoda kao legitimni nositelj identiteta. I to istinski prihvaćenog identiteta, što dokazuju, među ostalim, zagrebačka međuratna, zadarska poslijeratna, pa (u njenom najboljem) i suvremena hrvatska kultura interpolacija.
I konačno, da ta dijakronijski i sinkronijski utemeljena arhitektonska produkcija bude još i istinski relevantna, u igru se uključuju i “zahtjevi suvremenosti”. Tek kad se, poviješću informirana, posveti pitanjima suvremenog života i tek kad se, kontekstom oblikovana, posveti modeliranju oblika života, postaje čitava ova višestruka diskusija istinski smislena i suvisla. Uz dodatnu još obvezu da se arhitekturom potaknutim životnim scenarijima dade i naznaka određenog predznaka i smjera.
Pa da ni ta notorno apstraktna razina ne ostane posve neodređena, neka budu naznačeni tek neki od mogućih smjerova razmišljanja. Na primjer, u pogledu preferiranih sadržaja: u kraljevanju “superprivatnog” i ravnodušnosti homogeniziranog polja hiperindividualnih razlika dobro će doći Šegvićev podsjetnik na duboki “društveni i poetski smisao arhitekture” i njegova preporuka promišljanja prostornog okvira kao mjesta okupljanja, interakcije, socijalne integracije, zajedničkog djelovanja, pobuđivanja kolektivnih interesa i dosizanja supraindividualnih projekcija i ciljeva.11
U pogledu pak nekih od preferiranih efekata istinski angažiranih arhitektonskih okvira druga korisna natuknica: u brizi za stvarnu strast i ispunjenost suvremene generacije, koja u poplavi hiperprodukcije popularne kulture i naletu masovne kulturne industrije biva osuđena tek na čin pasivne konzumacije, dobro dolazi Šegvićeva primjedba o nesebičnosti dijeljenja fantazije. Šegvić, naime, cijeni napor arhitekta da suspregne potpunu manifestaciju vlastitih imaginativnih snaga u korist pobuđivanja aktivnog kreativnog odgovora od strane samog korisnika. Govoreći o Crnkovićevoj gesti u slučaju Kuće sa šest jednakih soba, primjećuje da arhitekt ovdje razvija: “... životnu nesputanu shemu, gdje korisnik sam sudjeluje u stvaralačkom procesu. Autor ostaje nevidljivi tvorac životne supstance, a korisniku osigurava njegovo življenje: kreaciju”.12 U svojoj ideji misao neobično bliska tri godine kasnijem, analogno altruistički obojenom uvidu kao jednoj od deviza OMA-ina rada: “Začuđujuće apsurdno, začuđujuće lijepo. Po strani od bilo kakvog iskorištavanja, na djelu je altruizam. OMA, stroj za proizvodnju mašte, strukturirana je tako da drugi mogu doći do otkrića.”13 Potičući maštu svojih korisnika, obzirna se arhitektura pobrinula da njen suvremenik – anestezirajućem vremenu usprkos – u svojoj pravoj punini uspješno i preživi.
...
Uvijek intrigantni susret starog i novog potaknuo je tako prodor u slojeve i nijanse razgovora. I sugerirao pitanje “što” je važno, jer oslovljava pitanje one nježne žive jezgre što ispunja arhitektonske prostore i kojoj su, u krajnjoj instanci, usmjereni svi naši arhitektonski napori. Pitanje “kako” po važnosti ne zaostaje, jer promišlja pitanje forme prostora i arhitektonskih oblika kojim se planirani život potiče i omogućava. Odgovore na oba pitanja može se provjeriti, pa čak i istinski tek formirati – a sve u svrhu brušenja najboljih rješenja – kreativnim odbijanjem o ravninu izazova i iskustva povijesti, pri čemu su otvorene sve dijaloške linije i dopuštena sučeljavanja u svim smjerovima i stranama.
Posebni pak apel upućen je pitanju “zašto” – pitanju koje, zbog težine problema i rizika posljedica, ostaje prešutno ignorirano. No, upravo pitanje smjera i cilja svih tih ogromnih kreativnih i intelektualnih napora postaje pravom obvezom ovoga vremena, u kojem su zbog generalnog rezigniranja i pasivnog prepuštanja matici zbivanja otpor i kritika potrebniji nego ikada.
---
1 Vidi Manuel Castells, The Informational City: Information Technology, Economic Restructuring, and the Urban Regional Process, Oxford, UK; Cambridge, MA; Blackwell, 1989.
2 Rem Koolhaas, u Alejandro Zaera, “Finding Freedoms: Coversations with Rem Koolhaas“, El Croquis 53, 1992, str. 22.
3 Friedrich Nietzsche, govoreći o zadaćama umjetnosti, postavlja presudne kriterije njena uspjeha: “odmjerene s obzirom na vrijednost za život” i ustanovljava da “umjetnost, odmjerena s obzirom na vrijednost za život, vrijedi više od istine”. Vidi Damir Barbarić, “Lišenost i zamuknuće: O filozofijskim osnovama bečkog fin de sičclea”, u Fin de sičcle Zagreb-Beč, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 11-35.
4 Adolf Loos, prema Heinrichu Kulki. Vidi H. Kulka, Architect’s Yearbook, br. 9, 1960., str. 10. Kurziv autora.
5 Ibid., str. 13. Kurziv autora.
6 “Arhitektura ili revolucija” naslov je zadnjeg poglavlja Le Corbusierove knjige K pravoj arhitekturi iz 1923. godine.
7 U potki ovih suprotstavljenih pôlova mogućih vidova arhitektonskog djelovanja – “angažirana” vs. “performativna” arhitektura, ili “kritička” vs. “projektivna” – te razmišljanja o ulozi teorije u usmjeravanju današnje arhitektonske produkcije nalazi se obimna i intenzivna aktualna diskusija, za koju upućujem na tekstove: Robert Somol i Sarah Whiting, “Notes Around the Doppler Effect and Other Moods of Modernism”, Perspecta 33, The Yale Architectural Journal, 2002.; Michael Speaks, “Design Intelligence and the New Economy”, Architectural Record, siječanj 2002., str. 72-79; diskusiju “Stocktaking 2004: Nine Questions About the Present and Future of Design”, Harvard Design Magazine 20, proljeće/ljeto 2004., str. 5-52; George Baird, “Criticality and Its Discontents”, Harvard Design Magazine 21, jesen/zima 2004., str. 16-21; Reinhold Martin, “Critical of What? Toward a Utopian Realism”, Harvard Design Magazine 22, proljeće/ljeto 2005., str. 104-109.
8 Neven Šegvić, zabilježeno u članku Mladena Bošnjaka, “Čitajte Šegvića”, Arhitektura – Neven Šegvić, Zagreb, br. 211, 2002., str. 41.
9 Ibid., str. 40.
10 Neven Šegvić, “Arhitektonska ’moderna’ u Hrvatskoj”, Republika, Zagreb, br. 3, 1952.
11 Neven Šegvić, “O muzeju narodne revolucije u Rijeci” (razgovor), Dometi, Rijeka, br. 10, 1975., str. 4-22.
12 Neven Šegvić, “Bliski susreti s Kovačićem”, Čovjek i prostor, Zagreb, br. 1(394), 1986., str. 16. Kurziv autora.
13 Rem Koolhaas, “The Strategy of the Void: Très Grande Bibliotheque”, u Rem Koolhaas, Bruce Mau, S, M, L, XL, Rotterdam: 010 Publishers, 1995., str. 644.